Vjerni pratioci festivala: Bio bi grijeh da se Demofest ugasio

Demofest je priča koja se ispisuje već devet godina i postoje osobe koje se neizostavno pojavljuju u svakom njenom poglavlju. Među njima su svakako Karlo Lattinger i Staniša Janković, dva čovjeka koji su u različitim ulogama uz ovaj festival od njegovog pokretanja.

Karlo je zaljubljenik u sve vrste umjetnosti, koji se 2008. godine na prvi pogled zaljubio i u Demofest.

„Prvog Demofesta se sjećam kao da je bio prošle sedmice. Bio sam uz festival od prvog momenta, prve konferencije za štampu, pa sve do posljednjeg momenta. Na tu prvu konferenciju sam otišao jer mi je bilo interesantno to ‘demo’, ta činjenica da će tu biti hrpa nekih demo bendova iz ex-Yu i headlineri, koji su tada bili domaći. Djelovalo mi je da je to jedna jako lijepa ideja za promociju grada u nekom pozitivnijem smislu za ljude koji ovdje nisu bili nikad, da dođu i upoznaju grad, upoznaju nas, a da mi upoznamo nove muzičke snage, da vidimo šta sviraju, šta se kod njih dešava“, prisjeća se Karlo.

Od tada, Karlo je redovni posjetilac svakog festivalskog dešavanja, bilo da se radi o dnevnim ili večernjim sadržajima. Takođe, on je usput postao i neformalni domaćin bendovima, osoba koja se potrudi da upozna što više učesnika, a onda njih upozna sa Banjalukom i njenom okolinom. Tako je takmičare i članove žirija vodio u dijelove grada koje inače ne bi sami pronašli, a danas ima brojne prijatelje širom okolnih država.

„Kad je festival ugašen, kopali smo rukama i nogama, skupljali potpise, animirali ljude. Bilo je mnogo mladih koji su željeli da volontiraju samo da se to ne ugasi. Bio bi grijeh da se Demofest ugasio“, govori Karlo o 2012. godini, kada je festival umalo prestao sa radom.

Kada su omiljeni takmičari u pitanju, vjerni posjetilac Demofesta izdvaja M.O.R.T, KillingJazzHardcoreBaby i Prophagandu, a, kako kaže, takmičarski program mu je uvijek bio zanimljiviji.

„To su mladi ljudi, od nekih koji nemaju ni 18, do nekih koji imaju preko 30 godina. Većinu headlinera imamo priliku vidjeti na koncertima i festivalima, a demo bendove baš i ne“, objašnjava Karlo.

sdr
sdr

Demofest je po mnogo čemu jedinstven i za Stanišu Jankovića, banjalučkog tonca, muzičkog tehničara, DJ-a i novinara.

„Ja sam 25 godina u toj priči, vezanoj za rock'n'roll, muziku, demo bendove. Ovaj festival mi je došao kao nagrada za sav taj rad od 10-15 godina, jer Demofest ispunjava sve kriterijume kojima sam težio, ali ih nisam mogao ispuniti. Osjetio sam se nagrađenim za taj višegodišnji trud, ne toliko materijalno, već duhovno. Ne mogu prosto da vjerujem da se tako nešto događa u mom gradu. Kad sam ja ušao u taj posao, izgledalo mi je nestvarno da se ovako nešto može dogoditi u BL“, smatra Staniša.

U prethodnih devet godina, nekada je bio samo posjetilac, nekada dio tehničke ekipe festivala, ali je uvijek bio uz Demofest. Počev od prvog izdanja, kada je zbog loših vremenskih uslova cijeli festival za samo 24 časa premješten sa otvorene pozornice na Kastelu u dvoranu „Borik“, čega se Staniša i danas dobro sjeća.

„Sa ove perspektive posmatrano, cijelu konstrukciju prebaciti u drugi prostor, potpuno drugačiji, sve to ispovezivati, djeluje potpuno nevjerovatno. To ne mislimo samo mi već i momci iz Beograda koji su svirali na hrpi bina i festivala i danas prepričavaju to, kako nikad nisu doživjeli tako pozitivan naboj“, sjeća se on.

Staniša i danas ima izrazito pozitivan stav o festivalu. Kao jedine stvari koje je potrebno unaprijediti ističe možda veća imena u revijalnom programu i veći broj bina, iako je svjestan da to određuju budžetske mogućnosti.

„Ja sam prezadovoljan. Živim za ova tri dana. Sve čime se bavim cijeli život, sve je to upotpunjeno, ostvareno kroz Demofest, i glede projekcije filmova i radionica, prilika da čujem press konferencije sa muzičarima koji su mi bili idoli i slično“, navod on.

I danas, sa brojnim koncertima iza sebe, voli da radi i sa svjetskim zvijezdama i sa mladim talentima.

„Volim vidjeti svog idola od prije 20 godina kako radi tonsku, kako se ponaša, kako razmišlja van bine. A mladim muzičarima treba pomoći, tu volim da se nađem, da im ispričam šta znam, da ih uputim u neko svoje iskustvo, da ih potapšem po ramenu i donesem im vode, dodam im trzalicu, tako nešto… To su dva posebna aspekta, jedan s drugim idu najbolje“, zaključuje Staniša.

Prethodni članakNaredni članak