Nebojša Kuruzović: Jazz Poesy je sinergija muzike, poezije i pjevanja

Prvog dana Demofesta u sklopu dnevnog programa posjetioci će moći da uživaju u promociji albuma grupe Jazz Poesy Cabaret ”Ne pravdam se, već se ispovjedam”. Iskoristili smo priliku da popričamo sa Nebojšom Kuruzovićem, divnim sagovornikom, o tome šta nas sve čeka na promociji, o albumu, ali i mnogim drugim stvarima. Ne preostaje nam ništa drugo, nego da vam poželimo da uživate u intervjuu.

DF: Kako je došlo do saradnje sa Berendikom i ostalim muzičarima sa kojima radite?

Nebojša: Saradnja sa Berendikom je došla tako što smo išli zajedno u Gimnaziju, a onda je u jednom trenutku moja tadašnja djevojka, sad supruga, otišla da radi u Sarajevo, tako da sam ja imao dovoljno vremena, a on prazan stan, pa smo zajedno pokušali prije 7-8 godina kombinaciju poezije i muzike. To nam je bilo prirodno. Onda smo malo zaglavili kod baba Ruže u kafani, napravili prvi nastup i to se svidjelo prisutnoj ekipi.

Potom sam gledao predivne Combine-ovce koji su zasigurno jedan od najboljih džez bendova u BiH i raja koja svira sa njima. Žena mi je rekla ”jesi li ti normalan, zašto bi oni sa tobom, samoproglašenim pjesnikom, svirali” i onda smo se svi, na humanitarnom koncertu u Doboju poslije poplava, našli i počeli raditi. Šest mjeseci smo radili autorske stvari, oni svirali džez, mi svirali svoje, tj. pisali pjesme. Imali smo premijeru u Narodnom pozorištu, a ostalo je istorija.

DF: U aprilu je Jazz Poesy Cabaret objavio spot za pjesmu ”Šangaj” – savršen spoj zvučnog i vizuelnog. Da li ste Vi i ostatak ekipe, koja je radila na njemu, zadovoljni rezultatom?

Nebojša: Nama je, nekako, najbitnija emocija. Mi u principu imamo jednu kombinaciju, Saša i ja smo napisali stihove, pa smo dali momcima da naprave muziku kroz svoju emociju, pa su Drago Vejnović i ekipa napravili fotografije. Naša ideja je bila da, pošto je izdavač bila RTRS, da tu ljudi daju svoj odgovor. Mišo Kočić je radio taj spot i to je njegovo viđenje te pjesme, i ja sam njemu odmah rekao da šta god da uradi ja ću biti presrećan. I to je dobro ispalo. Dosta je gledano.

Ali, mi smo sebi sami oduvijek postavljali pitanje da li dobroj pjesmi uopšte treba spot. I postavimo pitanje da li nam deset najboljih pjesama koje mi volimo imaju spot. To je neka frustracija koju mi godinama nosimo i borimo se s tim da li uopšte da pravimo spotove, ne umanjujući značaj spotova. To je jako skupa igračka, i upravo u tome kontekstu ide i spot koji ćemo promovisati na Demofestu, koji ne znam da li će ikad iko objaviti, ali sam siguran da niko od prisutne javnosti nije vidio takav spot.

DF: Promovisaćete svoj album ”Ne pravdam se već se ispovijedam”. Sa kim ste sve sarađivali na njemu?

Nebojša: Velika je ekipa tu. To je inače multimedijalni jedan album, koji se sastoji od studijskog albuma, umjetničkih fotografija Drage Vejnovića, Janje Bijelić i Anje Milošević i dvije zbirke poezije – Saše Berendike i moje, a sve je dizajnerski predivno upakovao predivni Željko Babić. To je nekih 12 umjetnika. Sve smo govorili tako “mi smo dali poeziju i muziku, vi odgovorite emocionalno na to, imate potpunu slobodu”. Ispalo je predivno i stvarno smo ponosni na to. Ljudi govore da nisu vidjeli nešto slično.

DF: Od kud ideja  da album bude spakovan u obliku gramofonske ploče? To ga izdvaja od drugih ne samo sadržajem, već i izgledom.

Nebojša: To je valjda naša potajna želja da dobra muzika izađe na pločama. Jazz poesy je sinergija muzike, poezije i pjevanja, i onda nam je falila ta treća, vizuelna komponenta, i tu smo dali rukovodstvo Dragi Vejnoviću, i onda je sve to trebalo upakovati, i onda smo rekli hajde da napravimo da sve to izgleda kao ploča. Sam CD, kada otvorite, izgleda kao ploča. Nadam se da će sljedeći album biti i na ploči.

DF: Vaši nastupi su puni duhovitosti i interakcije sa publikom, pa nas zanima, da li to možemo očekivati i na promociji albuma ili nam spremate nešto drugo?

Nebojša: Na promociji albuma, prvo mi nikad ne znamo kako će se završiti i mi od svakoga događaja pravimo sami sebi zabavu. Evo u Trebinju na pres konferenciji smo na kraju pola sata pjevali. Ovaj put ćemo sigurno imati nagradnu igru, i svi koji dođu učestvovaće u njoj, a nagrada je Vidina baklava. Ta baklava je po receptu moje bake.

DF: Vaše pjesme su pune ličnih događaja i hvatate se velikih i malih tema, čas pjevate o čikaAli, a čas o Ćopiću. Malo ste u Banjaluci, malo u Šangaju. Kako uspijevate sve da oslikate u svojoj poeziji?

Nebojša: Pa ja mislim da kad se duša otvori i kad sama sebe svjedoči i ispovijeda, onda lako nastane pjesma. Mi sad ne glumimo da smo rok zvijezde, i da smo neki veliki bend, nismo, mi pričamo o onome što jesmo, i pokušavamo da kroz to kažemo neke lijepe ili ne tako lijepe stvari. I ovim novim spotom pokušavamo da ispričamo priču o odnosu muzičara i spotova, a tu priču u glavi imaju devedeset posto muzičara, samo na tu temu niko nije napravio spot.

DF: Kome se ispovijeda Nebojša Kuruzović, rab Božji?

Nebojša: Samo Gospodu Bogu. Samo u njega vjerujem i sa radošću se njemu ispovijedam, a ponešto čujete i vi.

DF: Ko Vam je omiljeni pjesnik?

Nebojša: Matija Bećković. Tek kad umre, shvatićemo zašto je bio najveći pjesnik. Pazite, on mi je bio i uzor u nečemu. Pjesnik treba da govori svoju poeziju. Onako sam na sceni. Pjesma je na papiru zarobljena. On je u tome maher – da govori svoju poeziju i vi njemu vjerujete svaku riječ. Ima i drugih, naravno, samo Njegoša i Disa nisam mogao uživo slušati, ali vjerujem da bi i oni bili odlični u tome.

DF: A u kojoj muzici najviše uživate, možete li izdvojiti neke autore?

Nebojša: U principu, u zadnje vrijeme slušam neke ruske horove. To mi je dao Savić. Idemo sad u Sankt Petersburg, i iskreno jedini ozbiljan cilj mi je da idem na liturgiju i slušam te divne ruske horove. Ne volim Nik Kejva, moja žena ga voli, pa sam zbog nje otišao na koncert. Ne mogu da vjerujem da neko nešto tako intimno izvodi na tako velikoj sceni. Oduvao je Arenu. Kapa dolje kako je to odradio. Leonard Koen i, uh, da, Jasmin Levi. Ona i crno vino me uvijek odnesu tamo gdje možda i nisam htio.

DF: Koji je vaš stav o stanju kulture kod nas i šta se na tom polju može promijeniti?

Nebojša: Kakvi ljudi, takva i kultura. Kakva vremena, takva i kultura. Može se promijeniti samo ako se mi promijenimo. Opet, nedostaje nam vjere, nebitno kakve vjere i da uđemo u sebe. Mi stalno nešto kopiramo i pokušavamo da budemo nešto što nismo. Demofest je divan, ima većih, boljih i komercijalnijih, ali on jedini ima taj šarm i daje priliku demo bendovima. To je to.

DF: Mislite li da je značaj Demofesta prepoznat?

Nebojša: Zavisi od koga. Meni je prepoznat. Mislim da Demofest nije fer prema nama 36+. Mi smo odrasli uz Demofest, okej, sad su došli neki novi klinci koji furaju svoju muziku, okej, njima treba, ali mislim da treba opet onaj “Secret garden” nama starijim čikicama. Ja bih molio ili ću proteste napraviti da nam se omogući jedan mali stejdž za 36+. Tu bi slušali neki džez, neki bluz, nešto što se sjedi i sluša.

DF: Šta biste poručili takmičarskim bendovima?

Nebojša: Ništa. Uživajte. Družite se. Ne dajte pare za velike spotove, nego dajte pare na ljude i muzičare.

Prethodni članakNaredni članak