Dr Nele Karajlić: Mladi bi trebalo da stvari uzmu u svoje ruke

Razgovarali smo sa Dr Neletom Karajlićem povodom njegovog nastupanja u revijalnom programu završne večeri jedanaestog Demofesta. Nele je poznati rok muzičar, humorista, kompozitor, glumac, ali i režiser. Za njega je možda bolje reći da je jedna svestrana individua koja je uvijek išla ispred svog vremena. Na našim prostorima je postao poznat zbog benda Zabranjeno Pušenje i neprevaziđene TV serije Top lista nadrealista, a u novom milenijumu je stekao i svjetsku slavu.

DF: Nastupate 21. jula u revijalnom dijelu jedanaestog Demofesta. Da li Vam je drago doći u Banjaluku i jeste li zadovoljni kako Vas publika dočekuje?

Nele: Naravno da mi je drago. Mislim da je moj posljednji nastup u Banjaluci sa repertoarom Zabranjenog pušenja bio prije dvadeset godina. U međuvremenu sve te pjesme su nadrasle i Pušenje i mene. Jedva čekam da ih ponovo zajedno zapjevamo.

DF: Šta Vas asocira na ovaj grad i postoji li možda neka osoba odavde s kojom ste u redovnom kontaktu?

Nele: U Banjaluci sam oduvijek imao mnogo prijatelja. To mi je bio jedan od omiljenih gradova u bivšoj Jugi. I danas imam dosta drugara sa kojima sam u vezi. Svakako moja najvažnija funkcija je predsjednik fudbalskog kluba Rekreativo iz Banjaluke. Sa tim momcima sam u svakodnevnom kontaktu. Isto tako, kontaktiram sa organizacijom “Pozitivne snage Srpske”. Sa njima radim akcije vezane za kulturu i obrazovanje. Mislim da je u takvim organizacijama leži budućnost ne samo Srpske nego i čitavog regiona.

DF: Mogu li festivali poput Demofesta dati muzičarima podsticaj da njeguju ljubav i iskrenost prema muzici, ali i pomoći u samoj borbi protiv sveprisutnog šunda i kakofonije zvukova koji prate užasavajuće tekstove i predstavljaju opasnost za mentalni razvoj djece i mladih?

Nele: Muzičari tu ljubav trebaju da nađu u sebi. Ako je nemaju ne može da im pomogne niko, pa ni Demofest. A ako je imaju, ništa im drugo ni ne treba da budu sretni. Demofest i slični festivali samo su ambijenti u kome se kultura i umjetnost lakše razvijaju. Sa tim ciljem ja i sarađujem sa “Pozitvnom Srpskom” jer znam koliko je važno da mladi vide da postoji nešto drugo osim rijaliti programa i skaradne muzike. Što se tiče rok muzike, ona je živa, ukoliko je onaj, koji je izvodi, dobar.

DF: Nastupali ste širom svijeta, upoznali različite kulture i vidjeli na koji način ko doživljava muziku. Postoje li razlike u doživljavanju muzike i ima li podneblje ikakav uticaj na to?

Nele: Muzika je apstraktna umjetnost. Nije potrebno nikakvo predznanje da bi se osjetilo njeno djelovanje. Ljudi jednako reaguju i u Japanu i u Argentini. Oni je ili osjete ili ne osjete. Tu je muzika mnogo jača od bilo koje druge umjetnosti.

Photo: Longplay

DF: Da li je muzika ona nevidljiva nit koja nas sve spaja ili barem ima tu moć?

Nele: Upravo tako. Ona ima moć koju nijedna druga umjetnost nema. Sa njom se rađa i umire, slavi i tuguje, ide u rat ili potpisuje mir. Njena mlađa sestra je poezija. Njih dvije se često prožimaju. U tom prožimanju leži tajna uspjeha rok muzike.

DF: Šta privatno najviše slušate, bilo da je u pitanju žanr ili konkretno muzičar?

Nele: Ne biram žanrove, nikada ih nisam birao. Njih je smislila muzička industrija da lakše prodaje ploče. Ja muziku doživljavam isključivo kao izvor emocija, tako da istovremeno mogu da slušam i Greateful Dead i Šabana Bajramovića.

DF: Vi muziku i tekstove, između ostalog, koristite kako biste podijelili sa drugima ono što oni sami vide, ali čega nisu svjesni. Postoji li nešto, a da niste uspjeli ispoljiti, ili makar ne na način na koji ste zamislili?

Nele: Naravno da postoji. Još uvijek nisam napisao “Pjesmu nad pjesmama”. Neću se smiriti dok je ne napišem. Valjda će mi Onaj odozgo dati vremena za to.

DF: Vaša nedavno objavljena pjesma ”Nedelja kad je otišao Hase 2“ je mnogima ostavila knedlu u grlu. Da li nam je potrebna laž kako bismo imali iole normalan život i da li ćemo kraj silnih prava dobiti pravo na pravdu?

Nele: Ima tu još pitanja. Da li je laž to da je ono bila laž? I da li je moguće imati i ljudska prava i pravdu istovremeno? Bojim se da su to pitanja na koja ja još uvijek nemamo odgovor. To da je ono bila laž može da se protumači isključivo kroz činjenicu da je jedan sistem nadživio drugi, i da taj drugi naziva lažnim da bi sebe opravdao, ali koliko će to dugo da traje niko ne zna. Nekada je bilo pravde, a malo prava, sada ima prava, ali nigdje pravde.

DF: ”U ovim teškim vremenima veoma je teško naći vremena, naći prostora, za pročitati neku knjigu, neko dobro štivo.” Čitao se Hese i Lovac u žitu, a šta se čita danas?

Nele: Čita se Nele Karajlić, ha, ha, ha, ha. Šalu na stranu. Mislim da se čita i danas, čak i više nego što to ljudi misle. Problem je što se o knjigama malo govori u medijima, one na televiziji praktično i ne postoje, ali beogradski Sajam knjiga ima više posjetilaca od koncerta Rolingstonsa. O Ceci i da ne govorimo.

DF: A da li se piše?

Nele: Piše se svašta. Među tim svašta postoji jedna nova generacija pisaca koja se polako ističe i ustanovljava svoju posebnost. Tu mislim na Vladu Kecmanovića, Dejana Soiljkovića, Vuleta Žurića… To je nova generacija naših pisaca od kojih ja tek očekujem ozbiljna djela. 

DF: Proživjeli ste sve i svašta, na svojstven način upozoravali na stvari koje su se ispostavile kao tačne, a vidite i sadašnju situaciju. Imate li savjet za omladinu, na čijim plećima se lomi mnogo toga, a nebriga ih je načinila, u najmanju ruku, flegmaticima?

Nele: Mladi bi trebalo da stvari uzmu u svoje ruke. Da sami kreiraju svoj život, da među sobom prave novi kulturni model, da krenu u obnovu svoj miljea, da počnu da vjeruju u sebe i u svoje sposobnosti. Nema napolju ništa. Vaša kuća je ovde, ako je vi ne uredite, urediće je neko drugi umjesto vas, a onda će biti kasno.

 

Naslovna: REUTERS / Cynthia Karam

Prethodni članakNaredni članak